Written by: darkomacan
10/17/2010 9:26 AM

Friendly Persuasion (1964) William Wyler

Anfakinbilivbl.

Ne film, o njemu ću poslije. Nego ... Uh, moram redom!

Počnem gledati film, bude mi smiješno i drago i volim kako se nižu scene i kako su glumci šarmantni, a dijalozi vješti i mislim se "fak, vidiš, nikad se ne bih sjetio Williama Wylera među omiljenim režiserima, a fakat mi je jedan od najomiljenijih." Jer, znate, ima tako nekih ljudi koje se jednostavno preskače, usprkos njihovoj nepreskočivosti, kao Bednjanca parput u pregledima povijesti hrvatskog stripa. I što se onda dogodi? Istoga časa kompletno zaboravim da sam FRIENDLY PERSUASION pogledao, ne zabilježim ga na blog, ne napišem recenziju, prođu dva mjeseca i tek danas, gledajući popis, nešto mi kao sumnjivo. I hop: duplo zaboravljeni Wyler. Odmah pomislim kako mi je to pristup ovom prikazu, kako ću ga početi s anfakinbilivbl i potkrijepiti popisom Wylerovih filmova koje sam obožavao. I što otkrijem?

Kako je meni najdraže Wylerove filmove snimio Billy Wilder.

Nego, sad kad sam se u svačijim očima potvrdio kao filmofil i znalac, mogu nesmetano popljuvati FRIENDLY PERSUASION, koji je zabavan film s totalno neuvjerljivom porukom. Sve sam čekao da mrtvi ustanu i zajedno s guskom zaplešu i zapjevaju pod nebom disneyjevskih boja. E, a da ga je snimio Wilder ...

***

Delicatessen (1991) Caro & Jeunet

Donekle sam strepio od ovog filma. Ne zato što sam mislio da će biti nešto užasno strašan po moj krhki želučić, nego zato što je u vrijeme puštanja u promet bio nahajpan i nenabavljiv pa mi je promakao i onda sam se počeo bojati da su mi načuti komentari spojlali sve bitno i da ću se kroz film patiti do poante koju znam. Usto sam pred koju godinu na TV uhvatio komadićak "Grada izgubljene djece" i zgražao se koliko je to ispod poststeampunk dizajna obična dječja pustolovinica pa su mi se očekivanja od "Delicatessen" srozala niz bar još polukat stepenica. Što se, pokazalo, posve dobrim po taj film.

DELICATESSEN nije najbolji film svih vremena, al' nije ni najgori. Ima u njemu nešto duha Castermanove stripovske produkcije osamdesetih, te čudne fantastike, dobro dizajnirane ispod koje se krije (da, da) banalna priča, ali u kojoj dovoljno uživamo da vrijeme provedeno pred njom ne osjećamo kao protraćeno. Najsmješnije mi je zapravo bilo kako je francuski građanski mentalitet isti u njihovim povijesnim filmovima i u njihovim predviđanjima budućnosti - kako je nemoguće da to bude a da nije proživljeno, moram zaključiti da francuski građanski mentalitet i danas jest takav, vrlo nemoderan, vrlo kasneći, karikaturalan. Uostalom, nije li dokaz tomu da je to još jedina zemlja u kojoj se ne priča engleski? :)

***

Red River (1948) Howard Hawks/Arthur Rosson

Mislim da mi se sa svakim odgledanim westernom, Ken Parker malo sroza u očima. Zezam se, ali ne zezam se ... Pišući Parkera, Giancarlo Berardi jest za glavu nadvisivao ostale Bonellijeve scenariste, ali nije da nije i on krao odakle je stigao. Tako da je njegova vrlina - usto što je prenio nešto mentaliteta svoga okruženja u sporedne likove sage - u tome što je krao s ukusom i pametno: najbolje scene iz više filmova odjednom. Tako da je dosegao kvotu holivudske formule za research ("ako kradeš bar s dva mjesta") i privid originalnosti. Ako ne i pravu originalnost, jer tko danas više zna što je to.

Iz RED RIVERA u Parkera je stiglo gonjenje stoke i stampedo ničim izazvan. A dobro je snimljen taj stampedo, inače, i zaslužio je da bude ukraden. Čak nisam siguran da pritom nije nastradala koja životinja, al' to je srećom bilo vrijeme u kojem su se krave jele, a ne voljele. I još je bitno za RED RIVER da je uspio eskivirati konačni dvoboj kojem je hrlio, a da sve ne ispadne kao prevara. Osim ako pod prevaru ne računate naglu zamjenu drame romantičnom komedijom. Ne, ne s kravama; one su prije ili poslije vjerojatno do posljednje uslast pojedene.

***

All Quiet on the Western Front (1930) Lewis Milestone

U zadnjim minutama filma, autori (a možda i Remarque, ne znam jer roman nisam čitao) se nađu pred dilemom o kojoj sam već govorio: može li se snimiti antiratni film, ako itko, a pogotovo junak, preživi? Njihov odgovor je da su krenuli snimiti antiratni film pa će ga, muku mu ljutu, i snimiti, čak i ako za to bude trebalo upotrijebiti poetičnost s onu stranu patetike. I okej, njihova stvar, ali nekako ta zadnja scena gurne film ka pamfletu dok je dotad bio svjedočanstvo ispričano onako kako to, ipak, samo živi umiju činiti; svjedočanstvo koje nas istovremeno užasava i privlači ratu te pričama o njemu.

Ono što je u ovom, privlačno izvedenom, filmu podjednako užasavajuće jest koliko ništa nova ratne filmske priče nisu donijele u zadnjih osamdeset godina. Uzmite bilo koji klišej ratnog žanra i vjerojatno je da ćete ga ovdje naći baš u obliku na kakav ste navikli. Štoviše, čak i rečenica koja mi se iznimno svidjela u uvodniku nekog The New Yorkera ("na iračku bojišnicu poslano je i deset tisuća vreća za tijela; nijedna nije namijenjena neprijateljima"), nalazi se ovdje u logičnoj inačici s mrtvačkim sanducima.

No, to nije sve. Gluma jest malo neobična za današnje navike jer još pokazuje tragove melodramskog pretjerivanja nijemoga filma, i kamera zna samo za otamnjivanje i zatamnjivanje pa katkad običan prelazak na krupni plan suvremeni gledatelj može protumačiti kao prelazak na novu scenu, ali ALL QUIET ON THE WESTERN FRONT po svemu se ostalome prilično dobro odupro zubu vremena.

Kao, uostalom, i rat.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova