Written by: darkomacan
10/24/2010 10:03 AM

Judgement at Nuremberg (1961) Stanley Kramer

"Imamo urođen kompleks manje vrijednosti", kaže u jednom trenutku Richard Widmark. "Lako opraštamo i zaboravljamo. Prihvaćamo da i drugi može biti u pravu. Tako rade Amerikanci." Pa se ja prvo nasmijem, a onda počešem po glavi. Okej, pomislim, nije važno ako ja to danas ne doživljavam tako, možda je vrijedilo 1961. kad je film snimljen, ili je scenarist pokušao prikazati stanje duha u 1948., kad se film odvija? Pomislim, i ispadnem naivan.

JUDGEMENT AT NUREMBERG je - ma koliko se na površini trudio sagledati sve strane, biti fer i čak se pozvati na Hiroshimu - trijumfalistički film bez milosti prema poraženima. Ako do zadnje minute mislimo da će se makar Ernst Janning izvući visoko uzdignute glave, kao što sam ja (opet) naivno mislio, zaboravili smo da protipski američki zdravi seljak Spencer Tracy ne ode iz filma prije nego išuta svakoga tko misli drukčije. Za dobru mjeru, jer nacisti su već odavno bili svladani, film nas ne zaboravlja upozoriti na - ipak je ovo 1961. - komunističku opasnost koja vreba s Istoka.

No, ako zanemarimo moju nadrkanost na Ameriku, JUDGEMENT AT NUREMBERG ostaje vrlo solidan zanatski proizvod od tri nedosadna sata, s jakim glumcima u svim ulogama.

***

Things We Lost in the Fire (2007) Susanne Bier

Pretpostavljam da znam zašto je Halle Berry željela snimiti ovaj film: pokušava se dokazati kao glumica prije no joj licu istekne rok trajanja (i ne uspijeva: točno onoliko je dobra koliko i klinci; znači režiserski mikromenadžment, a jok talent). Možda mi je jasno i zašto je Benicio Del Toro, bolji glumac, želio snimiti ovaj film: gleda što će ga fakat proslaviti do Pittove razine, pa ne bira puno, proba sve. Ono što mi nije jasno jest zašto bi itko želio gledati priču u kojoj su Berry i Duchovny, dvije glumačke letvetine, par koji bismo morali poželjeti biti. Ono što mi nije jasno je zašto ovaj bezvezan, po špranci napravljen pamflet ima preko 7 zvjezidca na imdbu.

Možda mislite da tu opet progovara neka moja netrpeljivost spram suvremenih Amera, ali imam ja i dokaze. Prvo, što ima u ovom filmu da nema u svakoj epizode bilo koje serije, osim što ondje straćimo manje vremena i više nas je briga za likove? Drugo, kad god film završi monologom, što je to nego javno priznanje autora da nije pokazao što nam je htio reći nego to još mora i kazati?

Gola kita od filma. Jedna scena jeftinog rajcanja možda je i najbolje u njemu.

***

The Silent Partner (1978) Daryl Duke

Pitao me Rommel u međuvremenu da kako mi zvjezdice na imdb-u mogu biti ikakva referenca. Pa ... mogu. I jesu. Jer svaki je podatak referenca. Zvjezdice na imdb-u su, jasno, to relevantnije što je film stariji, a i tad, zbog ljudske prirode, ne treba očekivati desetice. Ali, stari filmovi s desetak tisuća glasova koji lebde oko osmice moraju biti sjajni dok isti ili bolji rezultat postižu prosječne epizode jučer emitiranih prosječnih serija. Isto tako, već šestice se uglavnom može izbjegavati, dok su sedmice zapravo zlatna sredina u kojima se možete razočarati ili ugodno iznenaditi ...

7,5 zvjezdica koje ima THE SILENT PARTNER (onaj s Elliotom Gouldom, treba napomenuti, jer se naslov pojavljuje u bar onoliko inačica koliko i, recimo, "Broken Arrow") signalizira nam tako, s obzirom na tip filma i godinu nastanka, kako je riječ o nadprosječnom žanrovskom uradku. Što ovaj film i jest: pametna, možda i originalna premisa, plus dobra razrada svakog idućeg poteza do lijepo zaokruženog i pomalo zašećerenog kraja (par godina prije ne bi Gouldu ostala lova). Sve u svemu, fino. Nije velika umjetnost, osim ako ne počnem iznimnim umijećem smatrati svaki film koji me ne nervira.

Inače, mislim da sam THE SILENT PARTNER gledao pred kojih tridesetak godina samo mu nisam zapamtio naslov. Gledajući ga ponovo mogao sam uočiti kako su tu razvijeni mehanizmi nemilosrdno kanibalizirani u kasnijim filmovima, stripovima, serijama; kao što je vjerojatno i THE SILENT PARTNER krao od ne znam ni sam koga. Takva je kob žanra.

A 7,5 imdb zvjezdica su, u ovom slučaju, visoka i poštena ocjena.

***

In the Name of the Father (1993) Jim Sheridan

Dugo, dugo nisam baš izbjegavao Daniela Day-Lewisa, ali ga nisam ni gledao. Djelomice je razlog ležao u tome što jesam izbjegavao dobitnike Oscara, a on ih je dobijao, a onda je to pomalo preraslo u praznovjerje: ne gledam Day-Lewisa, a da ni sam ne znam zašto. Onda me zeznuo jer ga nisam prepoznao u "Gangs of New York" i sad ga valjda gledam. Iako, bez oduševljenja. Vidim da je dobar glumac, možda i odličan, ali nema ono nešto zbog čega bih ga *želio* gledati. Day-Lewis mi je, dakle, nešto kao muška Meryl Streep.

Sa svoje je strane i IN THE NAME OF THE FATHER isto nosio stigmetinu angažiranog, stvarnosnog i hvaljenog filma u vrijeme kad mi se takve filmove baš nije gledalo. Zato me odličan početak prilično puknuo i udario sam si mentalnu šamarčinu zbog pređašnje gluposti ... koja se do kraja filma i nije pokazala kao baš potpuna glupost. Naime, kad se film odmakne od općeg iskustva Sjeverne Irske (koje je možda i do režisera i scenarista, ne samo memoarista), te od dramatizacije ono malo događaja što se imalo dramatizirati, priča postaje prilično običan i predvidljiv "movie of the week", zasluženo kurčenje nekoga tko je uspio pobijediti sistem, ali ipak samo kurčenje.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova