Written by: darkomacan
10/30/2010 12:11 AM

La Pianiste (2001) Michael Haneke

Stvarno dobar film počinjem prepoznavati po tome što ne znam što bih o njemu napisao. Lako je s lošim: tu je ljutnja kao gorivo, ironija kao skalpel, a svi vole čitati. Al' što s dobrim? Strašno mi svidio LA PIANISTE, ali kako objasniti zašto?

Jer, možda je razlog što u aspektima drame prepoznajem odjeke vlastitih drama (ništa doslovno, tek odjeci udaranja u zid), odjeke koji bi mi jučer bili dosadni, a koji mi možda već sutra neće ništa značiti. Možda je recepcija umjetničkog djela zaista samo pitanje raspoloženja i trenutka ... a možda je definicija umjetničkog djela da je spremno da bude čitano u različitim trenutcima, različitim raspoloženjima. Izvedbeno mi je LA PIANISTE bio sjajan po načinu kako gradi dramu odbijajući stvarati dramu, po likovima koji su naizmjence jedni drugima mučitelji, ali uglavnom žrtve. Po tome kako je ocrtao svijet u kojem se bojim da stvarno živimo.

Stvarno dobar film nije uopće zabavan film, ali od njega ne možemo odvojiti oči.

***

The Killers (1946) Robert Siodmak

Posve mi se slučajno dogodilo da mogu usporediti film s književnim predloškom. Obično ne odem čitati knjige nakon što sam vidio film niti gledam film snimljen po knjizi koju sam pročitao. Ali Hemingwayevu kratku priču po kojoj je, fol, snimljen ovaj film odslušao sam pred koji tjedan ne znajući da me, ispod generičkog naslova, čeka baš taj film.

Priča je - i ovo nije neki spoiler - anegdotalna: u mali grad stignu dvojica ubojica, malo se bahate po kafiću i krenu naći svoju žrtvu. Protagonist ode žrtvu upozoriti, ali žrtva bezvoljno kaže da joj je dosta bježanja i ostane čekati ubojice. To je cijela priča (koja je cijela u atmosferi, dakle bolje od ovog sažetka) i prvih deset minuta filma. U jedanaestoj se prvi put pojavi lice Burta Lancastera, Hollywood se zahvali Hemingwayu i drama postane melodrama.

THE KILLERS nije loš krimić, zaplet je skroz okej i prožet je onim poslijeratnim strahom od oslobođene žene, ali priča je bolja. "Objasnivši" žrtvinu tajnu, film je nije učinio većom. Samo razumljivijom, pitkijom, običnijom. Od literature je ostao žanr, od Hemingwaya Spillane.

Za anegdotu, mislim da dosad nisam gledao nijedan film s Avom Gardner. :)

***

Elsker dig for evigt (2002) Susanne Bier

Zašto gledam filmove, konkretno ovaj popis? Ne zbog zabave. Vrlo rijetko mi stvarno uspije pustiti mozak na pašu dok nešto gledam/čitam/slušam i ne analizirati, ne rekombinirati apsorbirano u gradivne kockice nečega novog. Tako da filmove uglavnom gledam da nešto naučim. O priči, ne toliko o životu (iako, ako se dogodi da se nešto može upotrijebiti - mašala!). Zato ne treba čuditi da me slabije pogađaju žanrovski filmovi, stvari u kojima sam nekad iskreno uživao. Znam im pravila, ne iznenađuju me, ne uče me ničemu novom.

Takozvane drame još uvijek mogu iznenaditi. ELSKER DIG FOR EVIGT ima jedan jak adut, a to je sama premisa; izvrsno sažeta u uzrujanoj replici Paprike (famozno ime) Steen svome filmskome mužu: "Je l' tako sad funkcioniramo? Ja ih gazim, ti jebeš što ostane?" Van te premise i nema bogzna čega - kamera koja uspijeva uhvatiti lijepo u licima koja su nam se do maločas činila ružnima, dobra gluma, solidna režija - ali ponekad je i to dovoljno da se scenarij nikad ne strovali preko ruba banalnosti, kojemu opako prilazi više no jednom. Kad završi, zaključujem kako ELSKER DIG FOR EVIGT nikad nije nadišao svoju premisu, ali nikad nije ni izdao svoju osnovnu svrhu da nam ispriča dojmljivu priču.

Poučno.

***

5 Fingers (1952) Joseph L. Mankiewicz

U dokaz tezi iznesenoj u prošlom prikazu: 5 FINGERS je film koji me, zapravo, dobro zabavio. Dramatizirao je stvaran događaj (okej, jedno viđenje stvarnog događaja) u svijetu dalekom od stvarnosti; u Ankari bez vrućine, znoja, prljavštine, u kojoj se svi ponašaju kao gospoda bez obzira što o njihovim akcijama ovise desetci tisuća života na susjednom kontinentu. Jedna lijepa bajka, izvedena vrhunski teatralno.

No, ima li tu ičega novog za okoštala nepca? Mankiewicz je, u jednu ruku, režiser koji je savršenstvo doveo do nevidljivosti, što bi i meni, da režiram filmove, bio neki cilj. No, sve što on umije poslije ja apsorbirano (i zaboravljeno) pa film djeluje tek kao djelo svog vremena, onoga u kojem se režiseri nisu toliko trudili da se pamte njihova imena koliko njihovi filmovi.

Usto mi je još bilo zanimljivo vidjeti film s negativcem u glavnoj ulozi. Dugo nisam (ne računajući otužne pokušaje Brada Pitta). Kao da je Hollywood sebi suzio tip priča koje želi pričati, obogaljio se na glup način. I plakat je isto bio zanimljiv: dok ga nisam vidio bilo mi je nejasno zašto se 5 FINGERS zvao kako se zvao. Sad mi je samo glupo.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova