Written by: darkomacan
11/28/2010 12:12 PM

Alexander Nevsky (1938) Sergej Ejzenštejn

S američkog propagandnog filma na ruski ... Ili je barem tako izgledalo kroz prvu polovicu filma gdje se ponositi Rusi spremaju na obranu od zločinačkih Teutonaca nekako u vrijeme kad je Hitler počeo raditi ršum po Europi. Dojmu nisu doprinosili samo didaktičko/demagoški govori i karikaturalno karakterni kasting po uzusima nijemoga filma, već i statična kamera zbog koje je ALEXANDER NEVSKY opako izgledao kao klasični strip - svaka prizor savršena slikarska kompozicija u kojoj akteri deklamiraju kao u školskom programu televizije Zagreb sedamdesetih.

E, ali onda počne šora i tu još jednom moram staviti kapu na glavu samo da bih je mogao skinuti. S i dalje za zemlju prikovanom kamerom (mislim da je jedina vožnja u filmu, iako dozvoljavam da griješim, Aleksandrov trijumfalan ulazak u Pskov s kraja filma), Ejzenštejn razbija disciplinom kojom komandira kaosom i slikama koje žude da ih se ukrade (kako mi se čini da je i Maurović katkad učinio - sitna armija na desnom kraju nisko položenog horizonta mi pada na pamet). Film možda nije klasik - u smislu da ga se u svakome času može gledati s jednakim užitkom kao u vrijeme i na mjestu gdje je nastao - ali je maestralan primjer nadilaženja očekivanja, a možda i mogućnosti.

E una altra koza ... Gardare una pelikola rusa kon sototitoli inglezi e sinkronizacija italijana e una espirienca strana ... molto strana.

***

Play Dirty (1969) Andre De Toth

U ovom je filmu velika pozornost posvećena detljima: vrlo se pažljivo mislilo što će se i kako snimiti (krasna scena pokapanja mrtvih britanskih vojnika, recimo), koji će dojam svaka slika ostaviti. Usto, film je ratni, zbiva se u pustinji i glumi Michale Caine - PLAY DIRTY je, po svemu sudeći, onda dobar film, ne? Avaj, ne.

Kako je film to više odmicao, sve mi je jači bio (nedokaziv) dojam da se redatelj posvetio sitnicama jer je znao koliko je cjelina slabašna. Da, može se ta priča o na propast osuđenoj akciji - i ne spojlam vam tu nešto naročito, uzmete li u obzir vrijeme kad je PLAY DIRTY sniman i očitog pretka kojeg ima u "Dirty Dozen" - ukratko ispričati i neće djelovati loše, ali kad je se gleda onda je dojam da su scene poredane, ali ne i povezane; da je svaka sekvenca zasebno bolji film od filma u cjelini, a kraj na sve njih pomodno ili proračunato nakalemljen. I da si je režiser - kome je ovo, faktički, zadnji film u karijeri - dao na volju, trošeći dvostruko više metara filma po prizoru nego što je nužno potrebno, cizelirajući do savršenstva dosadu koju su mu dali snimiti.

Michael Caine u pustinji za Drugog svjetskog rata pa dosadan? Avaj, da.

***

Senso (1954) Luchino Visconti

Nije slučajno što ovaj film počinje operom: i ono što slijedi je operatsko po strukturi, naglascima i sredstvima kojima nam plijeni pažnju. No, uzimam li to ovome filmu za zlo? Nipošto, SENSO je odlično djelo.

Što čini neko djelo odlčnim? Po meni, jedinstvo nakane i izvedbe. Što znači da autor mora znati što radi (a to ga onda, posredno, izdvaja između zanatlija i čini autorom), mora imati kontrolu nad svakim aspektom i mora znati što u nama i kako želi probuditi. Visconti, smještajući svoj film u sumrak jednog vremena (govor poručnika Mahlera o vremenima koja dolaze tipično je vizionarstvo kakvo priče nastale post factum vole pripisivati svojim junacima, i vjerojatno jedina slaba točka filma), idealiziranu grofičinu romansu čini još idealnijom okružujući je ratom i, uostalom, izmještajući je u prošlost koja nikad, je li tako, nije tako crna kao vrijeme u kojem živimo. Konačno, prošlost smo preživjeli jer smo tu; preživljavanje sadašnjosti je ono upitno.

S kamerom fiksiranom u očište nezainteresiranog promatrača, Visconti pušta da dramu nose prvenstveno likovi. Jeftinih uzbuđenja nema: muž i ljubavnik se nikad ne sreću, u opasnim ulicama Verone umjesto silovanja srećemo tek pokoje pijano nabacivanje, rat je drugdje - tako da unutarnje turbulencije plijene svu našu pozornost. Film je, usto, svježiji od svoga vremena - talijanska kinematografija (u mom ograničenom poznavanju) nije daleko odmakla od Viscontija - što je, ako išta, onda jedna pouzdana značajka klasika.

***

Persepolis (2007) Paronnaud/Satrapi

Ne volim adaptacije. Ili bar adaptacije knjiga (ili stripova) koje sam već čitao. Slučaj onih priča koje mi se ni prvi put nisu svidjele ne treba valjda objašnjavati: zašto ponavljati torturu? Ali adaptacije djela koja su mi bila draga su možda još gora stvar; umjesto ponovljenog ili preoblikovanog užitka u meni se stvara konflikt - ako sam volio izvornik, kako da volim promjenu?

Mislim da još uvijek nisam pročitao cijeli "Persepolis" Marjane Satrapi - kako je na francuskom serijaliziran u četiri sveska, uslijed besparice stao sam negdje na polovici - ali se sjećam da mi se svidjelo ono što sam pročitao. Bilo je dovoljno dobro nacrtano, nije bilo neduhovito ni pretjerano pamfletistično. Najbitnije, lik djevojčice je bio uvjerljiv i drag.

Svega toga nestalo je u adaptaciji. PERSEPOLIS, dobro animirajući, ali nužno krateći Satrapičin strip, zadržao je samo emocionalno najpotentnije momente, čime je kompleksnost lika sveo na karikaturu, humor na banalnu anegdotu, a dragost kompletno operativno otklonio. Film mi se prilično svidio s tehničke strane, ali filmska Marjane bila je toliko samoživa, sebeljubiva i najpametnija (mimo svetačkog lika bake) da sam sat i pol filma proživio poput dana u društvu izuzetno antipatične osobe.

Nakon svega, jasno, moje se mišljenje o adaptacijama nije promijenilo. Pustite film, pročitajte strip.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova