Written by: darkomacan
12/28/2010 6:20 PM

Little Caesar(1931) Mervyn LeRoy

Moram malo izvrdavati temu jer će inače tekst biti prekratak ... Otvorio sam sad IMDBovu stranico o LITTLE CAESARU kako bih prepisao godinu i redatelja i bilo mi je zanimljivo vidjeti kako samo dva najglavnija glumca imaju sličicu uz ime. Danas se publicisti ili glumci sami pobrinu da im slika bude na IMDB-u čim imaju prvu natuknicu ("treći konobar u izbrisanoj sceni"), ali ovdje vidimo povijest na djelu: pamtimo sve manje i manje, što su događaji od nas dalji.

Tako sam i ja zapamtio da je u ovom filmu Edward G. Robinson stalno prao ruke. Valjda sam pobrkao Cezara s Poncijem Pilatom, jer se pokazalo da je Robinson prao ruke u nekom drugom filmu, dok je ovdje režao i tiho se, mimo cenzure, trudio pokazati kako je njegov lik homoseksualac. Što je otprilike i najzanimljiviji moment jer se s ovim filmom dogodilo kao i s ostalim žanrovskim klasicima: prežvakani su i prepričani još mnogo puta poslije tako da se danas možemo iznenaditi koliko su stari neki klišeji, možemo to i oprostiti, ali barem ja nisam mogao u filmu opušteno, mimo njegovog povijesnog zaleđa, uživati.

***

Outrage (1964) Martin Ritt

Mislim da ima skoro trideset godina otkako sam, u nekom večernjem ciklusu RTZ-a, obrazujući se, gledao Kurosawin "Rashomon". A ima i bar petnaest otkako sam pročitao priču Ambrosea Biercea koja je obrada izvorne japanske narodne priče na kojoj se i "Rashomon" temelji. I oba puta sam zapamtio premisu, ali ne i poantu ... a na poantu ove ću se rečenice još vratiti.

Dakle, iako je prošlo trideset godina, gledajući prvih nekoliko minuta OUTRAGEA - tamo kad tragač za zlatom zađe u guštik - a ne znajući ništa o filmu, rekao sam sam sebi: pa nije li ovo "Rashomon"? I pokazalo se da jest, što je jako dobro po Kurosawu, a jako loše po Ritta jer izvornik je uvijek izvornik, a kopija je uvijek kopija. OUTRAGE je, logično, s Dalekog istoka prebačen na Divlji zapad i priča funkcionira (usprkos Paula Newmana, koji se uzalud trudi da u njemu ne vidimo Paula Newmana), jedino ... ta poanta.

Koliko se sjećam, a ne mora uopće biti da se sjećam točno i provjeravao nisam, "Rashomon" nije imao "objektivni" prikaz na kraju ni deus ex machina otkriće na željezničkoj stanici koje pouku isporuči uredno zapakiranu, sve s mašnicom, ni sjajnog Edwarda G. Robinsona da nam kroz film govori što moramo misliti. Posve je moguće da su ovdje na djelu moje predrasude protiv Amera, ali ako nisu onda je to još jedan minus Rittovome filmu.

***

The Royal Hunt of the Sun (1969) Irving Lerner

Prilično sam uživao u ovom filmu. Što ne znači da je savršen. Štoviše, u početku (na prvo, prekinuto gledanje) me najviše podsjetio na neke TV dramatizacije još iz vremena Radiotelevizije Zagreb - dobar tekst, dobra gluma, neambiciozna režija i jeftine kulise. Iako je THE ROYAL HUNT OF THE SUN poslije svome režiseru pružio par prilika da se razmaše izvan televizijskih okvira, činjenica da je film nastao po predošku kazališne predstave (istog autora koji je napisao "Amadeusa"!) ostaje razvidna iz toga što su tekst i gluma glavni aduti ovoga filma.

A od glumaca - Christopher Plummer. Nastranu što je još jedan bijelac u ulozi nebijelca (jer gdje me Newman nervira, Plummer to ne čini), Plummeru uspijeva - kroz glasanje, pokrete i karizmu - biti posve tuđ, a ne postati karikatura. Njegov Atahualpa je tako dobar kralj, u isto vrijeme djetinjast, muževan i natprirodan, da me čudi kako ga nitko poslije nije krenuo kopirati. Iako, posve je moguće da je film malo tko i vidio - ja ga do vaše preporuke nisam uopće registrirao.

Teme boga, vlasti, vječnosti i prolaznosti su, naravno, teme koje me zanimaju. Bez njih bi film ostao dobra dramatizacija iz dječjeg obrazovnog programa. A zato što nije, zahvalan sam mu.

***

Spartacus (1960) Stanley Kubrick

Za anegdotu: presnimavamo fajlove pa frendica vidi folder "Spartacus" i pita "To je ova nova serija?" "Ne, Kubrickov film." "A."

Je li Kubrickova veličina, dakle, pitanje generacije, ukusa ili čega već? Ono što mogu reći jest da je sigurno pitanje glave više nego pitanje srca. Gledajući SPARTACUSA u mnogo sam se navrata divio konstrukcijskim, organizacijskim i fotografskim sposobnostima redatalja, a i priča me prilično solidno vukla naprijed, no nijednom (ili skoro nijednom, bila je ta sekunda dječjeg pogreba) me film nije uspoio ganuti. A ja pod normalno cmoljim na najveće gluposti. Iako, da, kad razmislim, nikad na Kubricka. On je uvijek klinički dalek i kozmički hladan skalpel svoje teme pa me ni puno hvaljena "I am Spartacus!" scena nije dirnula, iako, okej, tu je možda problem bio što sam previše očekivao.

A SPARTACUS ima i dodatan minus: Kirka Douglasa. Nisam ga puno gledao prije, ali ovdje sam ga se nagledao i bilo je lako zaključiti kako je vjerojatno najslabiji glumac u filmu. Umije pozirati, ali ne umije uvjerljivo ni umrijeti dok, istovremeno, Charles Laughton i Peter Ustinov oduševljavaju (a kao da je i scenarist najviše slobode i veselja imao u njihovim scenama), a ni Laurence Olivier nije za baciti. Čak je i Tony Curtis uvjerljiviji u svojoj nezahtijevnoj ulozi od Douglasa starijeg.

Te, eto, toliko o filmu. A seriju ću preskočiti.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova