Written by: darkomacan
1/17/2011 2:01 PM

Samurai Rebellion (1967) Masaki Kobayashi

Neću reći ništa novo ako kažem da nema puno strukturalne razlike između samurajskih filmova i westerna. Konačno, šetao ti s revolverom o pojasu ili katanom za pojasu, pripovjedna logika vodi samo jednome - završnom obračunu. Fora mi je kako pritom odahnemo od olakšanja kad ruke pođu drškama oružja - tad u oba slučaja znamo da je tortura likova gotova i da ulazimo u katarzično pojednostavljenje ljudskih odnosa, kakvo je u stvarnom životu nemoguće bez novih komplikacija. Zato je western bajka, a bogme je i samurajski film bajka.

SAMURAI REBELLION je, nema sumnje, dobra bajka. Međutim, kako su mi, prilikom prethodnih recenzija Kobayashija, ljudi govorili "čekaj samo da vidiš SAMURAI REBELLION", onda su se očekivanja malo previsoko popela pa film na mene nije ostavio jači dojam od "Harakirija", prvog Kobayashija kojeg sam gledao. Oba su vrlo slični, "Harakiri" možda malo duhovitiji, ali glavna razlika je u tome da prvi put nisam ništa očekivao pa sam se ugodno iznenadio, dok sam drugi put puno očekivao pa se samo nisam razočarao.

Srećom pa skoro više nitko ne očekuje od ovih prikaza da budu objektivni ili nedajbože upućeni te gornji odlomak posve dobro može poslužiti kao moja ocjena filma. :)

***

Lažni car (1955) Velimir Stojanović

Opet to kolebanje kad je o domaćemu riječ ... Da je LAŽNI CAR strani film rekao bih da je dobra priča, mjestimice nategnute naracije (volio bih da smo malo više doznali što je Šćepanu Malom prolazilo glavom dok je stajao pred Petrovim portretom ... iako, može se tvrditi da ovako ostaje svakome od nas da iznađe svoje razloge za kasnije mu postupke), ali da ga je kao film vrijeme pregazilo i da ga se većinu vremena može slušati kao radio dramu, što mu filmskim čarima baš i ne ide na čast. A ovako, kako je domaći, oklijevam. Te pola mu treba oprostiti, a pola mu nemam što ni opraštati kad pogledam kako su se poslije njega i puno gori filmovi snimali. Pa sad ti budi pametan!

A ta dobra priča mi je, ujedno, vrlo tematski bliska (čovjek okolnostima gurnut u situaciju) i završetkom vrlo balkanska. Nakon "Dositeja" i "Hasanaginice" sad i LAŽNI CAR priča priču o tome kako se na Balkanu glave koje strše režu. Neka se to čini i šire od Balkana, ali drugdje bar katkad snime koji film o pobjedi, koji film sa sretnijem završetkom.

***

Brodre (2004) Susanne Bier

Lagao bih kad bih rekao da mi jedna od svrha masovnog gledanja preporučenih filmova (osim gomilanja informacija o kojima poslije mogu imati mišljenje, što je kod mene patološki), nije i profesionalna. Ne mislim se sutra baciti u filmove (to je industrija u kojoj se za moj ukus previše mora surađivati), ali za kreativni um nije loše vidjeti što ti paše i razmišljati zašto ti paše.

Susanne Bier mi strašno paše. Ne zato što bi bila genijalna (to bih ipak ostavio Bergmanu), ni strašno raznovrsna (sva četiri njezina filma koja sam ovom prilikom pogledao mogu se svesti na "ima li ljubavi poslije smrti"), a ni zato što bi njezini filmovi bili neka velika umjetnost (ne podižu svakodnevno do vječnog, već se vječnim bave na malom, svakodnevnom uzorku). Susanne Bier mi paše zato što je uporna i temeljita i što joj i slabiji filmovi (BRODRE jest, u završnici, nešto slabiji od ostalih danskih njezinih) zaslužuju vrlo visoku ocjenu. Četiri plus, što je otprilike kako prosječno ocjenjujem svoj rad. Usto mi se svidio i pristup, naročito kako je rahleći riječi zgusnula značenja. Vrlo dobro, sve u svemu, vrlo dobro.

Četiri plus.

***

Det sjunde inseglet (1957) Ingmar Bergman

Nisam siguran mogu li sa svoga četiri plus nivoa analizirati zašto je netko genij. Mogu raščlaniti što sam vidio - priču koja je vrlo obična, glumce koji su napravili što se od njih traži, produkciju koja nije imala baš puno para - ali neuhvatljivim ostaje onaj sastojak koji je sve to podigao za onu nevidljivu stepenicu koja od ljudske građevine radi čudesan čardak ni na nebu ni na zemlji. Kad vidim Bergmana pitam se zašto svi ne snimaju takve filmove, jer djeluje tako lako, a tako dobro. Tu negdje vjerojatno leži rodna razlika genija: vidjeti što drugi ne vide, pa ni ne umiju.

Mimo toga, svidjelo mi se što je SEDMI PEČAT, film u kojem (skoro) svi pomru, komedija. Ili makar feelgood. I što štitonoša izgleda kao muževniji Baldrick iz Crne Guje. I počeo sam se u jednom trenutku pitati kako režiser vidi crno-bijeli film, gledajući svijet koji je u boji; ne može biti baš tako lako, je li? No sve je to onako usput, da popunim drugi odlomak. Ono bitno rečeno je u prvom.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja 100 filmova