Written by: darkomacan
2/15/2011 6:08 PM

Nije neka tajna da je dugo već bio bolestan. Svejedno je tužno.

Slijede izvatci iz nekih tekstova koje sam kroz godine pisao o njemu.

***

Bednjanec je bio i ostao zapamćen kao autor smjesta prepoznatljivog stila (radio u karikaturi ili realistično) te kao autor kojeg se pamtilo kao njega samog, a nikad kao dijela grupe ili generacije vezane uz pojedine časopise. Dok se većinu domaćih stripaša moglo naći u specijaliziranim strip izdanjima, Bednjanca se (iako prisutnog i tamo, sa serijama povijesnih i drugih stripova) moglo naći svuda: u sportskim i automobilskim časopisima, u tjednim dodacima dnevnih novina te, naravno, u “Lasti”.

Bednjanec je u “Modroj lasti” pokrenuo i desetljećima održavao (i još održava) dvije od svojih najpopularnijih (uz sjajnu simpatičnu lopužu Nježnog kojeg je najduže radio za “SN reviju”) serija: “Genija” i “Osmoškolce”.

“Genij” (u kojem je “Lastina” maskota Lastan (kod preštampavanja u drugim listovima prekršten u Maštan) podjednako glavan lik) je strip jednostavne premise: Genij, dječak-izumitelj, može izumjeti sve što djetinjstvo može izmaštati: televiziju na kojoj će se djeca proslaviti, grad bez roditelja, školu u kojoj će učenici predavati, stroj koji ostvaruje sve želje... Naravno, niti jedan od tih izuma u stvarnosti ne radi sasvim kako bi trebao, jednako kao što se ni maštanja nikad ne mogu sasvim ostvariti. Kroz humor i sjajan crtež pokazujući tamniju stranu onoga što bi sva djeca voljela da je istinito, Bednjanec je napravio jednu od našarmantnijih tiho poučnih serija u povijesti našeg stripa. (...)

“Osmoškolci” nam, pak, pokazuju drugu stranu Ivice Bednjanca: onu pustolovnu i dramatičnu. “Osmoškolci” su serija zgoda iz života dviju tinejdžerki, vječno dobre Jasne i lakomislene Nine, koje prolaze kroz sve nedaće odrastanje: susrete s lažnim zvijezdama i napuhanim frajerima, sitnim i krupnijim kriminalcima i koje se, pritom, zaljubljuju, zaljubljuju, zaljubljuju... Ponovo poučan, ali na uglavnom nenametljiv način, Bednjanec je u ovoj seriji demonstrirao i majstorstvo voðenja radnje kroz mnogobrojne vrhunce zapleta i sjajno crno-bijelo crtačko umijeće.

“Striček” Ivica, kako ga popularno znaju generacije “Lastaša”, zadnjih je godina pokrenuo još jednu seriju, ovaj put u “Smibu” i za manju djecu, prekrasnu “Duricu”, još jedan uspjeh u jednoj od najdužih karijera hrvatskog stripa.

("Grafit", 1997.)

***

Na prošlogodišnjem riječkom bijenalu s temom strip crteža došlo je do manjeg skandala: Ivica Bednjanec, autor golemog opusa, prisutan na strip sceni više od četiri desetljeća, nije bio pozvan. Sad, kriteriji selekcije pripadaju selektoru (Darko Glavan se o Bednjančevu radu više puta izrazio bez odobravanja) i nije mi se ovdje namjera svađati s izborom ni analizirati tko je bio prezastupljen, a tko je dobio manje no što je zaslužio. Htio sam, zapravo, pričati o nečem drugom, o velikom dijelu hrvatske produkcije koji, čak i među strip fanovima, prolazi potpuno nezapaženo.

O stripu za djecu.

Riječki slučaj nije usamljen. I meni se više puta dogodilo da, sumirajući stanje u hrvatskom stripu za ovu ili onu prigodu, završim tekst pa tokom provjere ustanovim da stričeka Ivicu nisam ni spomenuo. Radeći izvan svih tokova, u prvenstveno nestripskim časopisima, Bednjanec je ujedno postao i onaj čijeg se imena svi sjećaju iz osnovne škole i onaj kojeg svi ostavljaju iza sebe jednom kad napuste osmi razred. Kroz dvadeset i pet predratnih godina Bednjanca je godišnje čitalo barem stotinu tisuća djece, ali tu golemu publiku izdavač nikad nije iskoristio za albume (a kad su je privatnici iskoristili, bilo je kasno, Bednjanec je prošao zenit, potencijalna publika se raspršila, spremila ga u mentalnu ladicu sa školskim knjigama, tisuću-dvije albuma prodavalo se beskonačno dugo). Ponekad zamišljam situaciju u kojoj je Školska knjiga shvatila što ima u rukama i, povedena inozemnim primjerima, već nakon prvih nekoliko godina počela broširano ukoričavati Bednjančeve radove, sustavno ih reklamirati, dijeliti kao poklon pretplatnicima, stvarati naviku albuma, generacije kupaca, proširivati program novim autorima i novim stripovima... Znanstvena fantastika, čovječe!

("Ispod radara", Stripburger, 2000.)

***

Okreni-obrni, moram ovu priču početi od Ivice Bednjanca.

Jer, što je najbitnije za strip-autore u nastajanju? Čitati stripove, to svakako, učiti taj jezik pripovijedanja riječju i slikom. Tesati zanat, i to je važno. Ali barem je jednako važno, a možda i molekulu važnije, vidjeti pred sobom mogućnost da se jednoga dana svojim zvanjem baviš. U vrijeme kad sam bio klinac, nekih tamo srednjih sedamdesetih, bilo je stripova na naramke, bilo je dobrih i dragih stripova, ali nečega nije bilo: nije bilo domaćih stripova, onih koji bi mi rekli kako se stripom ne bave samo neki posebni ljudi u nekim dalekim zemljama već i netko tu, preko ceste. Svi domaći stripovi do kojih sam mogao doći - meni draga braća Neugebauer, recimo, ili doajen Andrija - bili su reprize iz nekih prošlih vremena. Stripove u Hrvatskoj kao da nitko nije crtao. Osim, rekoh, Ivice Bednjanca.

I to kakve stripove! Nisu to bili kljasti stripovi koje volimo samo zato što su naši. Bili su to pravi, uzbudljivi i zabavni stripovi rađeni po svim uzusima zanata. Genijevi i Lastanovi kalamburi bili su baš pravo smiješni, a kad bi se Jasna, u zadnjem kadru stranice, bespomoćna našla nasred ceste pred jurećim automobilom - to nije bila šala! Svaki broj "Modre laste", školskog časopisa u kojem je Bednjanec objavljivao svoje serije, čekao se, čapavao i čitao. To su bili stripovi koje smo voljeli, kako se ono kaže, za istač.

Samo da bismo ih, u jurnjavi za odrastanjem, pospremili u posebnu ladicu sjećanja - važnu, ali tajnu. Nije se jednom dogodilo da se Bednjanca preskoči u povijesnim pregledima ili suvremenim sumiranjima stripa u Hrvata - kao čovjek mimo svih naraštaja, izostavljan je; malo ga je tko u intervjuima spominjao kao uzor. Pomalo je to kao s roditeljima: toliko smo svikli na njihovu prisutnost da o njoj i ne mislimo kao ključnoj.

(Pogovor albumu "Svebor i Plamena", 2007.)

***

Dvije stvari treba znati o Ivici Bednjancu.

Prva je kako ponekad ljudima kažem kako crtam stripove za "Modru lastu" pa onda gledam kako im se oči zakrijese od uspomena. I neizostavno iduće pitanje uvijek bude "Ma, je l' crta tamo još onaj Lastan ... Onaj, onaj ... Striček Ivica?" Na što ja odgovorim "Bednjanec? Da, crta", i gledam ih kako se vesele što su bar neke stvari u životu onako lijepe kakve su oduvijek bile.

Druga stvar koju treba znati o Ivici Bednjancu jest kako ga povijest i kritika nevjerojatno često i rado zaobilaze. Kad se priča o hrvatskom stripu svojedobno dijelila na "generacije", Bednjanec nije uvršten ni u jednu; kad se pravila velika retrospektiva hrvatskog strip-crteža u Rijeci, Bednjanec je i opet preskočen! Gotovo se stječe dojam da postoje dvije povijesti hrvatskog stripa: neka službena i uz nju Ivica Bednjanec, povijest za sebe.

A, bogibogme, tko je ako ne Ivica Bednjanec nacrtao stripova za cijelu jednu povijest? U više od pola stoljeća, koliko je prošlo od njegovog prvog stripa, Bednjanec je iscrtao tisuće listova papira, napisao stotine priča. I nije se zaustavio na jednom žanru ili jednom stilu: u godinama kad je crtao punom parom istovremeno se bavio poviješću, satirom, gegovima svake vrste i stripovima za veliku i malu djecu.

Na određeni način može se reći kako je Bednjanec izmislio suvremeni hrvatski strip za mlade - i u njegovoj dramskoj inačici kroz "Osmoškolce" i u humorističkoj kroz "Genija" - a to će reći strip koji se događa u prepoznatljivom vremenu i na prepoznatljivim lokacijama. Kronološki, možda je koji takav strip objavljen i prije nego što je Bednjanec postao redoviti suradnik "Modre laste" crtajući po stranicu tjedno (plus ilustracije i strip-pasice!) tijekom cijele školske godine, ali razlika tih stripova i Bednjančevih je u tome što su oni trajali kratko, dok je Bednjanec, kad se primio posla, na njemu ustrajao desetljećima.

Što me dovodi do treće stvari koje treba znati o Ivici Bednjancu, onoga čega ni sam nisam bio svjestan dok nisam počeo razmišljati o ovom uvodniku: Bednjanec je klasik hrvatskog stripa.
Kako definiramo klasika? Kvalitetom, naravno, a ta je kod Bednjanca neosporna. Otpornošću na protok vremena? I tu se njegov rad pokazao nehrđajućim. No, za status stripovskog klasika potrebna su i ona gore navedena desetljeća, potrebni su likovi koji žive iz epizode u epizodu, iz godine u godinu, uz koje odrastaju i na kojima se jeziku stripa uče naraštaji i naraštaji klinaca ... Svaka velika stripovska nacija ima niz takvih autora od čijih je serijala sagradila tradiciju i identitet. Hrvatska ima velikih crtačkih imena, ali kad zađemo u labirint novinskog papira izaći ćemo samo s jednim čovjekom koji je izniman autorski (kako crtački tako i scenaristički) opus stvorio onako kako to publika voli - na serijalima.

Iz te treće Bednjančeve osobine proizlaze i one prve dvije: čitateljska ljubav (jer djeci ne možeš podvaliti loš strip) i kritičarsko zanemarivanje (jer kritičaru ništa ne pada teže nego voljeti ono što svi vole), izlazi slatko-gorka sudbina možda najproduktivnijeg hrvatskog stripaša.

Na stranicama koje slijede naći ćete - tek po prvi put, nepravde li, u albumu - pregršt epizoda "Genija", po neku iz svakog desetljeća rada stričeka Ivice. Prepoznat ćete u njima ruku klasika, vidjet ćete kako nisu ostarjele i kako su još uvijek onako dobre kakve su oduvijek bile.

(Predgovor albumu "Genij", 2008.)

***

Sprovod je u petak 18.2.2011 u 13 i 20 sati na zagrebačkom groblju Miroševac.

(mcn)

PS Za balans, Duplom se rodila kći!

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja