La rupture (1970) Claude Chabrol

Razlog zašto se nakon redovitog gledanja američkih filmova ljudi nađu u čudu, zbunjenosti i gnušanju pred francuskim filmovima jest taj što se Francuzi uredno ispopišaju po svim američkim pravilima o dramaturgiji. Tu film ne počinje u sedamnaestoj minuti već ili u prvoj ili u šezdesetoj. Jednako tako, scene ne slijede jasno pravilo iz mira u sukob ili obratno već počnu, traju pa završe. A ne znamo baš ni trebamo li za likove (i koje?) navijati. A opet film na kraju nekako funkcionira, priča bude ispričana, doznamo sve što smo trebali.

S tim da je priča u LA RUPTURE, kad je se ogoli, golo govno. Najgora melodrametina neuvjerljivih obrata i nategnutog ponašanja. To, ponavljam, kad je ogolimo do šitajzlerskog romana iz kojeg je Chabrol uzeo preložak. Ali kao film, opet, funkcionira jer ni ne gledamo zaplet zbog zapleta već likove zbog njih samih. I malo zato što ne možemo ni predvidjeti što će učiniti u idućoj sceni. Izbjegavam reći d ... Read More »

Harakiri (1962) Masaki Kobayashi

Zaboravio sam nešto reći za HAROLD AND MAUDE - kako je film uspio napraviti simpatičnim likove koji su svi do jednoga beskrajno egoistični. Naravno, vjerojatno se u svaku priču može ući i raščlaniti motive do nekog nivoa sebičnosti i onda izjaviti slično. U H&M je to samo malo očitije, ali nisu li i motivi svakog lika u HARAKIRIJU - ma kako zamaskirani čašću, ponosom ili ljubavi prema djetetu - u biti sebični? Makar na genskom nivou?

Enivej, razlog zašto pričam o H&M a ne o HARAKIRIJU nije maločas spomenuta nategnuta poveznica - ona jest samo nategnuta - već činjenica da je o dobrim filmovima puno teže pričati nego o lošima. Loše se lijepo i natenane filetira, a za dobre se - ako se užitak preporuke ne želi pokvariti prepričavanjem ili trivijama - može reći samo da su dobri. I onda ih prepustiti idućem gledatelju da to i sam zaključi.

HARAKIRI je šokantno dobar film. Naizgled niodčega napravio je pri ... Read More »

There Was a Crooked Man (1970) Joseph L. Mankiewicz

Što se dogodilo s ovim filmom? Kako? Zašto?! Tako sam uživao u prvih petnaest minuta da sam odgodio gledanje za neki trenutak u kojem ću ostatak moći nesmetano probaviti. Kad je trenutak stigao, uživao sam još petnaest minuta, a onda je - točan trenutak je smrt prvog upravitelja - film koji sam gledao najednom postao neki drugi film. Ili tri filma odjednom. Možda četiri.

Analiziramo li, film počne kao nedvojbena komedija sa simpatičnim negativcem u glavnoj ulozi i masom vješto skiciranih sporednih likova. Da je komedija, signalizirano nam je time što nije poginula ni papiga (okej, jest onaj otac u bilijarskoj sobi, ali to je for plot purposes pa okej). I onda sve po špagi do ustanka u kojem film naglo odluči postati ozbiljan ili bar brutalan. Nakon toga, Kirk Douglas za 180 stupnjeva i posve bez razloga mijenja svoju strategiju i novce, koje nije htio podijeliti s pokojnim upraviteljem, odjednom nudi svima. Od to ... Read More »

Battleground (1949) Wiliam A. Wellman

U jednom trenutku više nisam znao jesam li ovaj film gledao kao mali, da li mi se stopio s bastonjskom epizodom "Združene braće" ili su svi ratni filmovi zapravo isti ... Tad sam totalno odbrijao i počeo razmišljati o tome kako su svi ratovi, ako ne isti, a onda jedan jedini kontinuirani rat, nadbiće koje se proteže preko tisućljeća ...

Ukratko, kao što možete vidjeti, nije mi BATTLEGROUND nešto naročito okupirao pažnju. Bio je okej, bio je ratni film po svim pravilima (iako ostavljam mogućnost da su se u vrijeme snimanja ta pravila tek stvarala), ali kako u jednom trenutku zaista više nisam znao što gledam i po koji put, nastavio sam ga bio gledati zato jer mi taj žanr (ako nije riječ o jednom jedinom filmu) uglavnom paše. I pasao mi je, ali zapamtio sam samo kako je malo krvav bio za današnje standarde, kako su suptilno i nimalo pornografski smrti prikazivane.

I još jedno retoričko pitanje: n ... Read More »

Pride of the Yankees (1942) Sam Wood

Trivija: koje ću filmove sa zadanog popisa gledati u zadnje vrijeme biram bacanjem novčića. Tako da sam zaredom, što sam od sebe nikad ne bih, gledao četiri sportska filma. Prva dva su bila o odrastanju, ili bar sazrijevanju, dok je PRIDE OF THE YANKEES hagiografija po američansku.

Ironija s kraja prošle rečenice ne implicira, molim, nužno osudu. Filmske hagiografije nitko valjda ni ne radi bolje od Američana, pogotovo u vrijeme prije Drugog svjetskog rata. Do rata su tražili identitet i slagali poštene bajke, kao što je ova dobra melodrama o nadarenom i fatalno bolesnom bezbolašu Louu Gehrigu, a nakon rata su odrasli, konačno se zapravo osamostalili i počeli proizvoditi filmove koji više nisu imali veze s literarnom evropskom tradicijom i koji su svoje nove mitove gradili novim, bahatijim jezikom, što će potrajati do razočaranja i gnjeva izazvanim jednim drugim ratom ...

No ovdje, u PRIDE OF THE YANKEES, ... Read More »

Breaking Away (1979) Peter Yates

Steve (Stojan) Tesić (ili Tešić?), rođen je 29. rujna 1942 u Užicama. Iz Jugoslavije je s četrnaest godina odeslio u Ameriku gdje je na faksu (u Indiani) počeo pisati kazališne komade. Za BREAKING AWAY dobio je Oskara za originalni scenarij, potukavši "Kineski sindrom", "All That Jazz" i "Manhattan". Pisao je filmove još šest godina, a onda nastavio s kazalištem. Kako mu se, pravo balkanski, produbljivao pesimizam glede života, to je postajalo očito i u njegovom pisanju. Umro je od srčanog udara u pedeset i četvrtoj godini, a spominjem ga zato što se ne sjećam da sam ikad vidio da netko ovdje o njemu piše - dok smo inače tako radi uzdizati svaku šušu - a čovjek oskarovac? Možda je bilo neprilično za Juge, ipak je emigrirao, a film mu je čista amerikanijada, ali ...

Ali da, priznajem, pravi razlog što sam se raspričao o Tesichu jest taj što nemam bogznašto reći o filmu. I to ne zato što mi se ne bi svid ... Read More »

M (1931) Fritz Lang

Zapravo je depresivno koliko su stari filmovi dobri i inventivni. Ono, s jedne strane je logično - u novom polju nema mjesta za polutalente i nagađače, ili imaš viziju ili nemaš u polju što raditi - ali s druge je strane snuždljivo koliko su gotovog jezika kasniji filmovi (pa i stripovi) primili od autora koji su izmišljali filmsku abecedu.

(Na ovom mjestu me zamislite kako se hrvem s potrebom da u tekst ubacim neki jadan vic o tome kako je filmskoj abecedi Lang dodao slovo M te, avaj, gubim bitku.)

Jer, što ima bilo koja policijsko-proceduralna serija što M nema? A M usto ima i romantizirani prikaz polusvijeta (mosteći tako u pripovjednoj tradiciji Hugoov Dvor čuda s, recimo, "Pustolovinom na Manhattanu" Bernarda Princea), kolateralne žrtve, simpatične nitkove u rukama lukavih policajaca, psihološki profil zločinca pa čak i nakalamljenu, u zadnji čas, prevagu zakona i zbunjujuće poučan završetak kao iz narodne ... Read More »

White Heat (1949) Raoul Walsh

Na trideset i četvrtoj sam minuti filma, ali da ja svejedno unaprijed napišem recenziju ... I ne samo zato što sam ga (davno) gledao, već zato što je odgledano dovoljno da se kaže kako je WHITE HEAT udžbenički primjer dobrog žanrovskog uradka.

Najme kaj: originalnost u žanru nikad nije apsolutna već je relativna. Svaki žanr priča uvijek jednu te istu priču, a ono što je čini novom i vrijednom pažnje su detalji. WHITE HEAT se tu ne štedi: pljačka vlaka je još više-manje standardna, ali onda imamo Cagneya koji se valja po podu zbog kroničnih glavobolja, trokut sa ženom i materom (koji oko tridesete minute dobije karakterističan psihoanalitički ekspoze koji danas djeluje malo smiješno, ali je onda bio vrlo trendy - sjećam se da je i EC tu negdje radio seriju stripova "Psychoanalysis" :)), dotad nevidjene detalje policijske procedure (i planske kroz shemu praćenja i tehnološke kroz automobilske telefone), dobar bijeg, dobar Cagn ... Read More »

The Spiral Staircase (1945) Robert Siodmak

Po čemu ja pamtim filmove? Sigurno ne po raspletima, a ponekad ni po zapletima. Al' po melodrami i patetici svakako. Ne znam kad sam zadnji put gledao THE SPIRAL STAIRCASE - nisam ni znao da jesam jer ga inače ne bih ostavio na popisu - vjerojatno kad je zadnji put bio kod nas na televiziji, a nisam ni prepoznao da sam ga gledao do scene u kojoj se romantični san glavne junakinje razbije činjenicom da je od traume zanijemila pa da na sanjanom vjenčanju neći moći izgovoriti ključnu riječ.

I tako to. Sve ostalo - tko je ubojica i tko je kriv - niti sam zapamtio onda, niti ću se za koji dan više sjećati. Što ne znači da je film bio loš - ima jako lijepo postavljenih scena, pogotovo ona dva ubojstva pokazana samo efektnim grčenjem ruku - ali se s ove distance, ne ulazeći u bitnost režisera za razvoj žanrovskih klišeja, konzumira poput bolje epizode nekog Bonellijevog stripa.

(Štoviše, atmosferom me pod ... Read More »

Waterland (1992) Stephen Gyllenhaal

Postoje filmovi za koje valjda od prve sekunde znam da mi ih se ne da gledati. Nisu svi iste vrste, a nisu svi ni katastrofalni, samo znam - čim bacim pogled - da me ne zanimaju. Te tako ja bacim pogled na WATERLAND, vidim tu neku ravnicu, valjda nešto svira (muziku slabo registriram), nad ravnicom piše "Jeremy Irons", krene naracija o voice-overu i meni se dalje ne gleda.

Ali moram.

Pa kako moram, tako sam i dogledao, ali dojam mi ama baš ništa nije popravilo. I opet: nije riječ o lošem filmu - tu neku priču koju je krenuo ispričati, ispričao je korektno - ali u tom času (ili dugoročnije?) ja za dani žanr nisam bio zainteresiran. Pri čemu riječ "žanr" koristim namjerno: iako ovaj film pretendira biti nekakva nadžanrovska drama, zapravo se u svakom aspektu - ritmom, fotografijom, izborom glumaca - posve uklopio u žanr priča o odrastanju.

Zapravo, mislim da mu zamj ... Read More »