La Pianiste (2001) Michael Haneke

Stvarno dobar film počinjem prepoznavati po tome što ne znam što bih o njemu napisao. Lako je s lošim: tu je ljutnja kao gorivo, ironija kao skalpel, a svi vole čitati. Al' što s dobrim? Strašno mi svidio LA PIANISTE, ali kako objasniti zašto?

Jer, možda je razlog što u aspektima drame prepoznajem odjeke vlastitih drama (ništa doslovno, tek odjeci udaranja u zid), odjeke koji bi mi jučer bili dosadni, a koji mi možda već sutra neće ništa značiti. Možda je recepcija umjetničkog djela zaista samo pitanje raspoloženja i trenutka ... a možda je definicija umjetničkog djela da je spremno da bude čitano u različitim trenutcima, različitim raspoloženjima. Izvedbeno mi je LA PIANISTE bio sjajan po načinu kako gradi dramu odbijajući stvarati dramu, po likovima koji su naizmjence jedni drugima mučitelji, ali uglavnom žrtve. Po tome kako je ocrtao svijet u kojem se bojim da stvarno živimo.

Stvarno dobar film nije uopće ... Read More »

Judgement at Nuremberg (1961) Stanley Kramer

"Imamo urođen kompleks manje vrijednosti", kaže u jednom trenutku Richard Widmark. "Lako opraštamo i zaboravljamo. Prihvaćamo da i drugi može biti u pravu. Tako rade Amerikanci." Pa se ja prvo nasmijem, a onda počešem po glavi. Okej, pomislim, nije važno ako ja to danas ne doživljavam tako, možda je vrijedilo 1961. kad je film snimljen, ili je scenarist pokušao prikazati stanje duha u 1948., kad se film odvija? Pomislim, i ispadnem naivan.

JUDGEMENT AT NUREMBERG je - ma koliko se na površini trudio sagledati sve strane, biti fer i čak se pozvati na Hiroshimu - trijumfalistički film bez milosti prema poraženima. Ako do zadnje minute mislimo da će se makar Ernst Janning izvući visoko uzdignute glave, kao što sam ja (opet) naivno mislio, zaboravili smo da protipski američki zdravi seljak Spencer Tracy ne ode iz filma prije nego išuta svakoga tko misli drukčije. Za dobru mjeru, jer nacisti su već odavno ... Read More »

Friendly Persuasion (1964) William Wyler

Anfakinbilivbl.

Ne film, o njemu ću poslije. Nego ... Uh, moram redom!

Počnem gledati film, bude mi smiješno i drago i volim kako se nižu scene i kako su glumci šarmantni, a dijalozi vješti i mislim se "fak, vidiš, nikad se ne bih sjetio Williama Wylera među omiljenim režiserima, a fakat mi je jedan od najomiljenijih." Jer, znate, ima tako nekih ljudi koje se jednostavno preskače, usprkos njihovoj nepreskočivosti, kao Bednjanca parput u pregledima povijesti hrvatskog stripa. I što se onda dogodi? Istoga časa kompletno zaboravim da sam FRIENDLY PERSUASION pogledao, ne zabilježim ga na blog, ne napišem recenziju, prođu dva mjeseca i tek danas, gledajući popis, nešto mi kao sumnjivo. I hop: duplo zaboravljeni Wyler. Odmah pomislim kako mi je to pristup ovom prikazu, kako ću ga početi s anfakinbilivbl i potkrijepiti popisom Wylerovih filmova koje sam obožavao. I što otkrijem?

Read More »

In Cold Blood (1967) Richard Brooks

Pred koju godinu, kad god da su se pojavili, pogledao sam oba filma o Capoteu (jednog sa Seymour Hoffmanom, drugog s onim sitničkim koji je glumio i u Kingovoj "Izmaglici" i koji mi se izgledom i afektacijom činio bliži stvarnom Capoteu – kojeg, pak, znam samo s Cavettova showa – od Hoffmana), a oba su se bavila romanom koji ga je najtrajnije proslavio i najvjerojatnije uništio. Riječ je, dakako, o "Hladnokrvnom ubojstvu", kažu prvom dokuromanu, knjizi na razmeđi reportaže i fikcije.

Ako je to prvi takav roman, možda je i IN COLD BLOOD prvi takav film. Ne znam, pitanje je to za historičare medija, ali mogao bi biti već po tome što mi se čini da su na listu najboljih s koje sam uzeo prvu trećinu popisa američki kritičari stavljali etalone žanra, filmove koji su se kasnije izrodili u podžanrove same po sebi. Uzmite, recimo, sve kriminalističke "movies of the week" iz osamdesetih i devedesetih, sve te ... Read More »

La rupture (1970) Claude Chabrol

Razlog zašto se nakon redovitog gledanja američkih filmova ljudi nađu u čudu, zbunjenosti i gnušanju pred francuskim filmovima jest taj što se Francuzi uredno ispopišaju po svim američkim pravilima o dramaturgiji. Tu film ne počinje u sedamnaestoj minuti već ili u prvoj ili u šezdesetoj. Jednako tako, scene ne slijede jasno pravilo iz mira u sukob ili obratno već počnu, traju pa završe. A ne znamo baš ni trebamo li za likove (i koje?) navijati. A opet film na kraju nekako funkcionira, priča bude ispričana, doznamo sve što smo trebali.

S tim da je priča u LA RUPTURE, kad je se ogoli, golo govno. Najgora melodrametina neuvjerljivih obrata i nategnutog ponašanja. To, ponavljam, kad je ogolimo do šitajzlerskog romana iz kojeg je Chabrol uzeo preložak. Ali kao film, opet, funkcionira jer ni ne gledamo zaplet zbog zapleta već likove zbog njih samih. I malo zato što ne možemo ni predvidjeti što će učiniti u idućoj sceni. Izbjegavam reći d ... Read More »

Harakiri (1962) Masaki Kobayashi

Zaboravio sam nešto reći za HAROLD AND MAUDE - kako je film uspio napraviti simpatičnim likove koji su svi do jednoga beskrajno egoistični. Naravno, vjerojatno se u svaku priču može ući i raščlaniti motive do nekog nivoa sebičnosti i onda izjaviti slično. U H&M je to samo malo očitije, ali nisu li i motivi svakog lika u HARAKIRIJU - ma kako zamaskirani čašću, ponosom ili ljubavi prema djetetu - u biti sebični? Makar na genskom nivou?

Enivej, razlog zašto pričam o H&M a ne o HARAKIRIJU nije maločas spomenuta nategnuta poveznica - ona jest samo nategnuta - već činjenica da je o dobrim filmovima puno teže pričati nego o lošima. Loše se lijepo i natenane filetira, a za dobre se - ako se užitak preporuke ne želi pokvariti prepričavanjem ili trivijama - može reći samo da su dobri. I onda ih prepustiti idućem gledatelju da to i sam zaključi.

HARAKIRI je šokantno dobar film. Naizgled niodčega napravio je pri ... Read More »

There Was a Crooked Man (1970) Joseph L. Mankiewicz

Što se dogodilo s ovim filmom? Kako? Zašto?! Tako sam uživao u prvih petnaest minuta da sam odgodio gledanje za neki trenutak u kojem ću ostatak moći nesmetano probaviti. Kad je trenutak stigao, uživao sam još petnaest minuta, a onda je - točan trenutak je smrt prvog upravitelja - film koji sam gledao najednom postao neki drugi film. Ili tri filma odjednom. Možda četiri.

Analiziramo li, film počne kao nedvojbena komedija sa simpatičnim negativcem u glavnoj ulozi i masom vješto skiciranih sporednih likova. Da je komedija, signalizirano nam je time što nije poginula ni papiga (okej, jest onaj otac u bilijarskoj sobi, ali to je for plot purposes pa okej). I onda sve po špagi do ustanka u kojem film naglo odluči postati ozbiljan ili bar brutalan. Nakon toga, Kirk Douglas za 180 stupnjeva i posve bez razloga mijenja svoju strategiju i novce, koje nije htio podijeliti s pokojnim upraviteljem, odjednom nudi svima. Od to ... Read More »

Battleground (1949) Wiliam A. Wellman

U jednom trenutku više nisam znao jesam li ovaj film gledao kao mali, da li mi se stopio s bastonjskom epizodom "Združene braće" ili su svi ratni filmovi zapravo isti ... Tad sam totalno odbrijao i počeo razmišljati o tome kako su svi ratovi, ako ne isti, a onda jedan jedini kontinuirani rat, nadbiće koje se proteže preko tisućljeća ...

Ukratko, kao što možete vidjeti, nije mi BATTLEGROUND nešto naročito okupirao pažnju. Bio je okej, bio je ratni film po svim pravilima (iako ostavljam mogućnost da su se u vrijeme snimanja ta pravila tek stvarala), ali kako u jednom trenutku zaista više nisam znao što gledam i po koji put, nastavio sam ga bio gledati zato jer mi taj žanr (ako nije riječ o jednom jedinom filmu) uglavnom paše. I pasao mi je, ali zapamtio sam samo kako je malo krvav bio za današnje standarde, kako su suptilno i nimalo pornografski smrti prikazivane.

I još jedno retoričko pitanje: n ... Read More »

Pride of the Yankees (1942) Sam Wood

Trivija: koje ću filmove sa zadanog popisa gledati u zadnje vrijeme biram bacanjem novčića. Tako da sam zaredom, što sam od sebe nikad ne bih, gledao četiri sportska filma. Prva dva su bila o odrastanju, ili bar sazrijevanju, dok je PRIDE OF THE YANKEES hagiografija po američansku.

Ironija s kraja prošle rečenice ne implicira, molim, nužno osudu. Filmske hagiografije nitko valjda ni ne radi bolje od Američana, pogotovo u vrijeme prije Drugog svjetskog rata. Do rata su tražili identitet i slagali poštene bajke, kao što je ova dobra melodrama o nadarenom i fatalno bolesnom bezbolašu Louu Gehrigu, a nakon rata su odrasli, konačno se zapravo osamostalili i počeli proizvoditi filmove koji više nisu imali veze s literarnom evropskom tradicijom i koji su svoje nove mitove gradili novim, bahatijim jezikom, što će potrajati do razočaranja i gnjeva izazvanim jednim drugim ratom ...

No ovdje, u PRIDE OF THE YANKEES, ... Read More »

Breaking Away (1979) Peter Yates

Steve (Stojan) Tesić (ili Tešić?), rođen je 29. rujna 1942 u Užicama. Iz Jugoslavije je s četrnaest godina odeslio u Ameriku gdje je na faksu (u Indiani) počeo pisati kazališne komade. Za BREAKING AWAY dobio je Oskara za originalni scenarij, potukavši "Kineski sindrom", "All That Jazz" i "Manhattan". Pisao je filmove još šest godina, a onda nastavio s kazalištem. Kako mu se, pravo balkanski, produbljivao pesimizam glede života, to je postajalo očito i u njegovom pisanju. Umro je od srčanog udara u pedeset i četvrtoj godini, a spominjem ga zato što se ne sjećam da sam ikad vidio da netko ovdje o njemu piše - dok smo inače tako radi uzdizati svaku šušu - a čovjek oskarovac? Možda je bilo neprilično za Juge, ipak je emigrirao, a film mu je čista amerikanijada, ali ...

Ali da, priznajem, pravi razlog što sam se raspričao o Tesichu jest taj što nemam bogznašto reći o filmu. I to ne zato što mi se ne bi svid ... Read More »