... vraćam se u utorak navečer. Tko zna hoće li biti postova u međuvremenu, računajte da neće.

Al' vam zato evo najnovija Miza-Maza, iako nije još u koloru.





Sretan mi put!

... i otkrio ŠTO?! Da ne postoje samo tri Darka Macana (magarac na prvom mjestu, oralni kirurg i neki u Krapini kojeg mi je maloprijespomenuti oralni kirurg jednom spomenuo) već ČETIRI!

Taj četvrti je rođen 10. veljače 1983. i IGRA NOGOMET u malonogometnoj ligi Sesveta.

I ja sam kao klinjo htio igrat' nogomet, ali mi ni na kraj pameti nije bilo trenirati. Idealna situacija bi bila da idem samo na utakmice i igram pet minuta te zabijem koji gol škaricama preko glave, što je naravno neuzemljena fantazija. A kad tamo, nakon svih tih desetljeća netreniranja, ipak IGRAM NOGOMET, preko posrednika doduše i nisam siguran koliko škarica ima u malom nogometu, ali ipak, ipak ...

Zadnju rečenicu dubokoumnog ili patetičnog zaključka dopišite sami.

Od Tončija.



Nije loš način da se započne jutro.

I ZNAM da nema tamne strane mjeseca!

... pol mi stvari na ovom blogu nije jasno. Nekad vidim komentare, nekad ne, unaprijed postavljene postove nekad vidim, a nekad, je li, ne ... Bit će da je sve ovo poprilično beta.

Pravite se da ovaj post niste vidjeli. Bar ponekad.

Nova igra.

... o lanjskom snijegu. To jest, ne: o lanjskom dokumentarcu o Moebiusu.

Nije loš. ali Moebius se uvijek u takvim stvarima krije kao zmija noge. Vjerojatno je intuitivac koji ni ne umije objasniti procese. Tako da mi je Jodo bio puno zanimljiviji, Dan O'Bannon spuki, a sam Moebius ... Zapravo mi je i sam Moebius bio spuki po tome koliko me karakterom (a bogumi sve više i facom) podsjeća na Miroslava Zubovića, s kojim dijeli i oroskopski znak.

... evo još jedan link, ovajput na članak u današnjem Večernjaku.

Kako se ovaj blog, za razliku od njegova Q prethodnika ne bavi više promocijom drugih nego uglavnom mene, rekao bih samo koju o dijelovima gdje su se i mene, je li, dotakli. Prvo je ono "doajen" što mi je djelovalo neprilično dok nisam pogledao u rječnik gdje kaže, otprilike, "najstarije muško u skupini", što je, jebogaja, skoro pa točno. Oni stariji od mene ili su otpizdili u inozemstvo, druge umjetničke vode ili su u stripu prisutni još samo simbolički. Što me čini da se osjećam jako glupim i razmišljam o penziji.

Drugo je ona Ticina izjava kako bih mogao živjeti od stripa da se potrudim. Da mi je znati od čega Tico misli da živim?

I tako to.

... ničim izazvane kreativne pizdarije koje ljudi tek tako opale na web: Tapeta.

S ovim nemam puno veze, iako imam dosta. Napisao sam tu novelu ("Teksas Kid, moj brat") negdje, valjda 1990. Ili 1991. Objavio sam je tu i tamo, na kraju i u jednoj svoj zbirci priča ("Teksas Kid (i još neka moja braća)") kao naslovnu.

Naslovnicu za tu zbirku nacrtao je bio Igor Kordej i svidjela mu se ta novela do te mjere da ju je nakanio adaptirati u strip. Trenutačno je, točnije rečeno, kani adaptirati u mangu za francusko tržište. Zvao me da adaptiram za njega, ali dvije su se stvari dogodile: prvo, ja sam se toliko udaljio od te priče da bih u pokušaju adaptacije samo ubio ono što Igor u njoj vidi; i drugo, on već ima toliko jasnu sliku da mu zapravo i ne treba drugi adapter.

Te sam mu tako novelu poklonio, neka radi s njome što mu je volja.

Evo jedne ili dvije table u olovci:



Read More »

Ovo si obećajem netočno tri godine ... Kao, prebacit ću blog na domenu, to jest sve blogove na domenu, sredit i upicanit i polinkat i sve aploudat i ... ne znam, onda valjda krepat ostavivši virtualnog dvojnika da dalje živi aploudan. Dakle, obećajem si, a obećanje je zna se što.

(Tko ne zna, piše mu u naslovu.)

Daklem, od svega ništa ili vrlo malo (hvala Markosu i na tome). Ali jest početak nekakav. A nastavak ...

... slijedi.