Održao sam nekidan predavanje, užurbano i skokovito, o belgijskom stripu. Prihvatio sam se toga jer mi je tema draga i jer se s vremena na vrijeme volim čuti kako pričam o nečemu što me veseli, ali pred samo predavanje dogodilo se nešto neočekivano: u dvoranu, dotad posutu gostujućim predavačima u funkciji slušatelja, priveli su četrdesetak studenata. Tragovi negvi na gležnjevima bili su im zanemarivi, a kundaci stražara tek sporadično krvavi pa sam pretpostavio kako su ondje dobrovoljno. No, njihova je prisutnost promijenila sve, natjerala me da mislim o onome što ću ovdje zvati "horizontom".

Bilo to točno ili ne, naime, početkom svoje fascinacije stripom držim CAK, reviju koja je počela izlaziti u proljeće 1973., dok još nisam napunio sedam godina. CAK – potomak njemačkog Zacka koji je uglavnom bio potomak francuskog Tintina – je donosio relativno svježe stripove, u prosjeku stare četiri ili pet godina, koliko i filmovi koji su nam onda dolazili u kina. Tu i tamo zaglibio bi ... Read More »

Osjećaj da sam nešto postigao
imam još samo
kad bacam smeće.

S vremenom ću se,
ako bude sreće,
vrećicu po vrećicu
baciti sav.

(mcn)

Studeno jutro,
zabundane curice
šeću male pse.

***

POREDBA
Mrlja je ulja,
razlistalog stabalca
sjen na asfaltu.

Ima kratku kosu
podrezane nokte
i ozbiljne naočale.
Nedjeljom, nakon ručka,
sjeda na zadnji vlak za Zagreb
pun studenata poput nje.
S torbom na kotačiće
punom svježe oprana rublja
i pletenim ruksakom na leđima
metronomski gazi
prvo osvijetljene ulice
zatim one maglene, noćne,
što vode do podstanarske veže.
Toliko toga joj je na pameti:
treba završiti studij,
treba naći posao,
treba naći muža.
Za ručkom joj je majka rekla
da bi voljela dočekati unuka
dok joj je suprug još živ.
Zbog njega, ne zbog sebe.
"Živjet ću ja još sto godina", nasmijao se otac,
ali svi znaju da neće.
Ona zna da neće.
Njezino selo puno je udovica
u najboljim godinama
i lijepo urešenih, neotplaćenih grobova.
Svaki vikend podsjeća je da nj ... Read More »

Zamišljam da je lin
neki materijal in,
između lana i lima.

Zamišljam da osmo je čudo,
bajno od labuda mudo,
a ne znam da l' zbilja ga ima.

Al' nasušno treba mi on,
točno takav treba mi zvon
dosjetka da stekne koheziju,

da mogu reći da mi je pao
u poeziju pa sam - jao! -
dobio Polineziju.

(mcn)

Engleski (akcenti naši i njini)
pa arapski, ruski,
azijatske spike,
bučni Talijani, šušurav Francuz,
sve se to u Zagrebu čuje.

Na hrvatskom još se šuti
i psuje.

(mcn)

Spikin Ingliš

"Pliz" me unizuje manje od "molim".
"Tenks" prelazi usne lakše od "hvala".
"Okej" je manje dobro od "dobro".
"Frend" ne obvezuje koliko "prijatelj".

Kad govorim engleski, život je kao film.

(mcn)

***

REDUNDARKO

Na ordinaciji sam vidjela ime
isto kao tvoje.
Pogledaj čovjeka na ovoj fotografiji
zar nije isti ti?
Ovaj roman u konkurenciji
je kao ona tvoja priča.
Upoznala sam nekoga jako ti nalik,
samo boljeg.

U redu je, učinio si što si mogao.
Smiješ ići.

(mcn)

Umro je Zagreb
i nije šteta,
umire Zagreb
svakoga ljeta.

Asfalt presiječe,
kao žiletom,
da puk oteče,
da dahne svijetom.

Spokoj se gizda.
Gdje muka bje - muk.
Uskoro zvizdan,
a čuje se ćuk.

Disat se može
čak i bez zraka,
do druge kože
sto je koraka.

Centar još kuca
(zbog Azijata),
u kraju kuća
nema ni tata.

Splasla nervoza,
oči su prazne,
tramvaj još voza
sablasti razne.

Stiglo je vrijeme,
čuje se misao,
blijede dileme,
sluti se smisao.

Zagreb dok diše
je mrtvački siv.
Tek kad izdiše
u njemu sam živ.

Umro je Zagreb.
Nije ga šteta.
Venući Zagreb< ... Read More »

Kao, isto je,
ali nije:
postati prah
zbog abrazije
ili erozije.

(mcn)

Ne rastače se tkivo svijeta
nasred mog plafona,
već mrlja to je plavog svjetla
od mog telefona.

(mcn)