(mcn)

Draško Roganović i Denis Pajtak su me prozvali na onu FB igru gdje se mora navesti deset bitnih knjiga, knjiga koje su te obilježile. Uvjet je bio da se ne misli puno, ali fućkaš taj uvjet: nekoliko tjedana poslije, evo popisa koji je popis koliko i priča. Zahvalite Neilu Gaimanu, jer bih sve činio radije nego korigirao iduću karticu prijevoda njegovih, khm, zaigranih pogovora.

1.) Popis, očito, treba početi prvom pročitanom knjigom jer da ta nije imala učinak do druge pročitane ne bi ni došlo. Koja je bila prva? Vjerojatno neka slikovnica, možda ona s Mikijem (ili Pajom?) gdje ga ugrize rak (mislim) i gdje sam svaki put tako plakao, kažu mi, da su istrgnuli tu stranicu i spalili je u peći. Jest, imali smo peć tad još. I knjige su nekad ostavljale ožiljke.

2.) Nedovršena slikovnica čijeg se naslova ne sjećam, a koju je tata crtao bratu i meni. Bila su tu neka dva lika i tunel kroz sekvoju, ali najbitnija je bila, retrospektivno, spoznaja da knjige pišu i crtaju lj ... Read More »

Jagten (Thomas Vinterberg, 2012.)

Po svemu sudeći, iako sam ga pogledao prije više od mjesec dana, o JAGTEN dosad nisam napisao ni slova. Oklijevam, kao što sam oklijevao s gledanjem, počinjući više puta, lomeći prvih pola sata kroz barem tjedan dana gledanja (smije se to: otkako su ušli u računala filmove tretiram kao knjige pa počinjem i stajem, a ne više kao svetu misu koju valja odslušati u komadu). Razlog je što je JAGTEN dobar film o kojem ne znam kako da napišem nešto dobro.

Spomenuta prva polovica sata je možda i najjači dio filma: gledamo život koji bi mogao biti naš ili za kojeg se ne bismo bunili da je naš, kako polako ide prema sranju (mora: kad ne bi bilo sranja, ne bi bilo ni priča). Tako da kad bude sranje, bude i olakšanje (česta životna pojava): jasna je razdjelnica povučena i više nema dvojbi; akcija je uzaludna, ali katarzična; naslov daje naslutiti triler do kojeg nikad ne dođe; obrat je veličanstveno tih, naizgled nemoguć, ali logičan i ljudsk ... Read More »

ANTIKIST.

(mcn)

(mcn)

Hajdemo na kavu
da ti napunim glavu
svojim sranjima.

Udahnut ću jednom na sat,
jezik mi neće stat;
pa što ako te ne zanima?

Ja moram izlučiti mrakove:
dugove, nepravde, rakove
što gomilaju se danima.

A ti se poslije snađi,
žrtvu za kavu nađi,
pa nju ubanani ... ma!

(mcn)

'Vaka i 'vaka stvar:
već godina par
zaostajem bar
šest mjeseci (zar?)
- za planovima.

U čemu je greška?
Vremena teška?
Poslova vrteška?
Progutana 1+ ješka?
- (Nepripadanje klanovima?)

Radim stručnije
(rad vruć nije),
ne živim imućnije,
potapa me bučnije.
- Žuljevi na dlanovima.

Cilj je sebe stići,
sjenu si nadići,
na noge pridići,
čut što poju ptići.
- (Svijet je na novima.)

(mcn)

Hwanghae (Hong-jin Na, 2010.)

Što se dogodi s onim Šogun kuhinjskim noževima koje ni svi šoping kanali svijeta ne uspiju prodati? Kupe ih korejski filmaši da bi naoružali bande u svojim filmovima.

Šalu na stranu, HWANGHAE je korejski noir (iskušenje da kažem "giallo" je veliko) po klasičnom receptu maloga čovjeka u velikim govnima. Mislim da sam, par sati nakon što se film zaključio, uspio dokontati 80% tko koga, zašto i za koje pare, ali to ionako nije bilo bitno: bitan je bio spektakl prijespomenutih noževa, lomljave automobila i tišine.

Ne znam koliko je uživanje u automobilskim potjerama kod mene nostalgični refleks (bile su glavna fora kad sam bio mali, poslije su ih polako zamijenili specijalniji efekti i moglo ih se vidjeti samo u "Kobri 11"), ali činjenica je da sam gledajući HWANGHAE osjećao blage srse uzbuđenja dok je lim lupao o lim, srse koje mi savršeno usklađeni digitalni efekti odavno ne pružaju. Je li to n ... Read More »

... ne kukati. Ne ide mi, ali se trudim (rekli mi da je to antipatično) pa kad počnem odmah to i relativizram, završim u nekakvoj spirali zbunjene prepirke sam sa sobom pred nedužnom publikom. Pa onda sve češće šutim, progutam, neka me grize iznutra, kad bude krvarilo tješit ću se da su hemoroidi.

A negativna posljedica (kad već pozitivne nisam u stanju vidjeti)? Kad šutim, slušam druge. I da bar imaju što pametno reći, nego samo kukaju. Al' neću im reći da je antipatično, neka ih, neka njima bude lakše, a ja vjerojatno ništa bolje nisam ni zaslužio.

(mcn)

SPORA APOKALIPSA

Pet tisuća godina je previše
da se pamti i na plećima nosi,
zato upućujem molbu Svevišnjem
da već nas jednom sve redom pokosi.
Konačnu pomrčinu žudim,
posljednja treba eklipsa,
puževi nek' padnu s neba:
spora apokalipsa.

Tko li zna zašto se nije ubio
odmah po izgonu praotac Adam?
Možda je Evu previše ljubio?
Takvomu čemu se više ne nadam:
život je ništica, nula,
međ' nepostojanjem elipsa,
oko nas, u nama crvi:
spora apokalipsa.

Pet milenija zdušno se koljemo,
krv crnu ispiremo krvlju masnom,
al' uvijek tu je iduće koljeno,
jednako zdušno i neefikasno.
Dalek još je Zelenko,
hromo mu kopito klipsa,
bacam se pod ledenjak:
spora apokalipsa.

Čemu se k ... Read More »